Poljoprivreda više nije romantična tradicija idiličnog života na selu, već je to savremena djelatnost, prije svega poduzetnička i menadžerska, koja nosi i prateće rizike. Selo se mora prilagođavati situacijama i promjenama, pa i recesiji.

Porodica Steve Miličića iz Viličevića kod Osmaka prije rata egzistirala je od solidne državne plate u Opštini Kalesija, a kućni budžet dopunjavala hranom sa parcela svojih roditelja.

Tada, počeo je rat i umjesto da iz Kalesije ili Šekovića krene u kakav veći grad, kako su Miličići činili vijekovima, Stevo se vratio u Viličeviće. Posla u državnim preduzećima nije bilo. 

Kako je istakao Stevo nikada nije imao neku posebnu vezu sa selom. O poljoprivredi je, kako kaže, znao samo malo, gotovo ništa. Po završteku rata bavio se fizičkim radom, radeći kao zidar kod komšija i prijatelja koji su pravili nove objekte. To je radio desetak godina i već tada, pomalo je počeo da se bavi i poljoprivredom. Išlo je, kako kaže, jedno vrijeme uporedo, radio je i u polju i na građevini.

Nikada nije koristio kredite i zajmove. Ali, 2008 godine učinio mu se privlačan projekat sadnje maline u organizaciji MKF Partner, a 2009. zahvaljujući njima podize svoj prvi kredit i zasniva novi zasad maline na povrsini od 1.5 dunuma.

Sve preporuke dobio je od osoblja Partnera i sada ima solidnu parcelu od koje ove godine očekuje i prvi prihod od 3000 KM.

Danas je Stevo uspjesan poljoprivrednik koji na svom imanju od nekoliko dunuma voća i povrća ima zasadjenih 2,5 dunuma maline 1 dunum krastavaca. On, supruga i troje djece, kako Stevo kaže,  sad imaju „porodični biznis“. Njihova firma zapošljava sve članove domaćinstva i svi imaju siguran prihod. I na kraju Stevo je citirao i velikog indijanskog poglavicu Satttla: „Zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji.“